O velikoj izložbi hrvatske umjetnosti u berlinskom muzeju Kunsthaus Dahlem
– Kako su Hrvati Jugoslaviji, pa time i Hrvatskoj, prokrčili put na Zapad –
tekst: Aleksandra Brnetić
foto: Tamara Janković, Yevheniia Havrylenko, Ivo Cenkovčan
„I tako, od ove večeri, možemo dobiti uistinu jedinstven uvid u neovisan, svojevoljan razvoj jugoslavenske umjetnosti – s fokusom na Zagreb – oko 1950. godine. Posebno u usporedbi s umjetnošću u DDR-u u to vrijeme, u kojoj je socijalistički realizam bio mnogo snažnije propisan, ovdje se očito vide fascinantni posebni putevi pod Titom. Izložba ne želi, niti može, prikriti mračna poglavlja tog režima. Ali ih ne može ni predstaviti u cijelosti. Ali gdje, ako ne ovdje, na ovom mjestu, može se odvijati kritičko, povijesno osviješteno ispitivanje umjetnosti i propagande!“
Ovim je riječima dr. Dorothea Schöne, umjetnička ravnateljica Kunsthaus Dahlem, u večernjim satima prošloga četvrtka pozdravila posjetitelje izložbe „Estetika kao politička strategija 1945. – 1960. koju je osmislio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Branko Franceschi.
Sa Schöne je Franceschi izložbu dogovorio prošle godine u Agrigentu, gradu na južnoj obali Sicilije, koji je tada nosio titulu talijanske nacionalne kulturne prijestolnice za 2025. godinu:
„Naš dogovor je bio u toj mjeri spontan da se ne mogu sa stopostotnom sigurnošću sjetiti kako je do njega došlo. Kolegica je iskazala zanimanje za našu zbirku, pojasnio sam joj što se kod nas jedinstveno dogodilo u razdoblju koje je njihovo područje djelovanja i istaknuo da zbirka NMMU raspolaže ikoničkim umjetninama. U narednim sam mjesecima posjetio Kunsthaus Dahlem i kad sam vidio prostor i saznao sve o povijesti građevine koncipirao sam sinopsis i izbor radova za izložbu. Oboje smo bili zadovoljni i nadahnuti pa smo krenuli u realizaciju.“
Povijest zgrade Kunsthaus Dahlem, smještenoj u elitnom Zehlendorfu, uz idiličnu gustu šumu Grunewald i mirnog Pücklerovog ribnjaka, nedaleko gradske vreve, i više je nego bremenita. Kuća je izgrađena 1939. kao državni atelje za najdražeg Hitlerovog kipara Arne Brekera i bila je dio projekta umjetničke kolonije, nikad ostvarenog. Danas se u Kunsthaus Dahlem izlažu kiparska djela nastala poslije 2. svjetskog rata, a povremeno slikarski i grafički radovi kao i fotografije i mjesto je suočavanja s prošlošću, za rasprave o odnosu prema bliskoj prošlosti, počinjenim zločinima i njihovom rasvjetljavanju.
Na otvaranje hrvatske izložbe došlo je oko 150 uzvanika ispunivši cijeli prostor s time da su sigurno jedna petina bili hrvatski posjetitelji koji su se odazvali pozivu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Njemačkoj u kojem je navedeno da je Veleposlanstvo „Sonderpartner der Eröffnung“ (hrv.: Poseban partner otvorenja).
Na otvaranju se Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, posjetiteljima obratio na engleskom, ali je za Hrvatski glas Berlin ovako sažeo svoj pozdravni govor:
„Ukratko, govorio sam o tome kako se jedna pragmatična politička odluka odražava na umjetničko stvaralaštvo i kako je moguće da odluke, koje u jednom području otvore mogućnost razvoja i boljitka, na drugoj strani rezultiraju žrtvama koje ne smijemo zaboraviti ni pred najvećim umjetničkim djelima. Ljudski život je najvažniji, stoga smo izložbu posvetili prošlim, sadašnjim i budućim žrtvama autoritarnih režima. U našem poslu i suvremenoj kustoskoj praksi, koja nikad ne razmatra umjetničko djelo izvan kontekstualnih okvira njegovog nastanka, jedina ispravna radna metoda je iskrenost i iznošenje svih činjenica. To je naša odgovornost i tako smo se postavili. Ukratko, imali smo u tom trenutku izvanrednu umjetničku produkciji koja nas je činila jedinstvenim u socijalističkom bloku, ali to je plaćeno patnjom i smrću neistomišljenika. To je život i to treba reći. Moj dojam je da je publika s razumijevanjem primila izložbu, njene razloge i poruke.“
S Brankom Franceschiem na izložbi je radila i njegova kolegica, Marta Radman, kustosica u NMMU, rođena u trenutku raspada Jugoslavije i stvaranja današnje Hrvatske:
„Djela, koja smo odabrali, ne govore samo o jednoj kulturnoj politici ili o jednom povijesnom okviru, nego o mnogo složenijem iskustvu života unutar sustava koji je istodobno proizvodio i represiju i modernizacijske impulse. U tom smislu ona ne otvaraju samo pitanje povijesti umjetnosti, nego i pitanje socijalizacije generacija koje su u tom sustavu odrastale, stvarale, vjerovale, prilagođavale se ili mu se opirale.“
Branka Franceschia sam upitala kako je došlo do suradnje s Veleposlanstvom Republike Hrvatske i kada? I tko je inicirao tu suradnju?
„I Kunsthaus Dahlem i mi smo se obratili Veleposlanstvu Republike Hrvatske s obzirom da je to ustaljeni način rada kada svoju državu predstavljate u inozemstvu, odnosno, kad ugošćujete izložbu iz inozemstva. Pogotovo kad je riječ o muzeju najvišeg nacionalnog statusa. Poslali smo sve potrebne podatke i sinopsis izložbe. Naposljetku se veleposlanik ispričao zbog spriječenosti, ali je uz dodatnu pomoć privatnog sponzora Veleposlanstvo pomoglo sa zakuskom i vinima.“
Podosta hrvatskih posjetitelja imalo je razumijevanja za izvanredne veleposlanikove obveze, ali su se mnogi čudili što „nitko nije došao iz veleposlanstva“. Kustosici Radman nije zasmetalo što na otvaranju nije bilo veleposlanika:
„Veleposlanik sigurno ima svoje obveze i razumijem da nije mogao sudjelovati na otvorenju. Meni je važnije da nas je institucija, koja nas je ugostila, primila ozbiljno i s punim razumijevanjem teme koju izložba otvara, te da je samo otvorenje prošlo uspješno i u vrlo dobrom ozračju.“
Posjetitelji su uživali kako u hrvatskom iću i piću, tako i u izložbi, ali i u glasu mlade portorikanske pjevačice bluza, Adriane C. Rivere Corujo.
U nekadašnjem Brekerovom ateljeu izložene su 32 djela – što bista, što glava, ulja na platnu, kompozicija, obojenog drveta, umjetnički obrađenog kamena – dvadeset i četvero vrhunskih hrvatskih umjetnika neprijeporne međunarodne reputacije, a u hrvatskoj kulturi od enciklopedijskog značenja.
U prozračnom ateljeu, raskošnog prostora s velikim prozorima i staklenim stijenama, i visokog stropa, kojeg danju osvjetljava sjeverno svjetlo, centralnu poziciju zauzima brončana statua Josipa Broza Tita Antuna Augustinčića iz 1948., koja nam je svima znana kao jedna od najreproduciranijih skulptura jugoslavenskog komunističkog vođe.
Tu je i bista Vladimira Nazora Vanje Radauša. Kad sam ju ugledala, prisjetila sam se prve strofe Nazorove pjesme:
Hrvatski jezik
U tebi sam vijek svoj proživio
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.
U prizemlju su tzv. figurativci, umjetnici koji prikazuju, i koji su prikazivali prepoznatljive oblike i motive iz stvarnog svijeta – ljude, predmete, pejzaže.
.
Od kipara nailazimo na Ivana Sabolića, Dušana Džamonju, Valerija Michelia, na kiparicu Kseniju Kantoci i na Vojina Bakića, a od slikara na Slavku Kopača, Edu Murtića, Ivana Picelja, Božidara Rašicu, Josipa Vaništu, Marijana Detonia, Aurelija Lukežića i Marina Tartagliu.
Kuratori Franceschi i Radman apstraktna su djela smjestili takoreći na nebu pod oblake – na visokom balkonu, koji se proteže uz južni zid ateljea, a do njega iz prizemlja vode čelične vijugave stepenice.
Na vrhu stepenica dočekuju nas dvije slike – „Kompozicija 7“ i „Kompozicija 14“, dva ulja na platnu iz 1959., jednoga od najznačajnijih hrvatskih slikara 20. vijeka – Julija Knifera i brončani „Ležeći torzo“ Vojina Bakića. Na lijevo od ove dvojice su Aleksandar Srnec, Ivan Picelj, Vladimir Kristl, Šime Perić, Ferdinand Kulmer, Ivo Gattin i Milena Lah sa „Slobodnom formom“ u kamenu iz 1957.
U trećem je izložbenom prostoru izloženo samo jedno djelo – „Metal Sculpture 3“ Dušana Džamonje, smješteno je u sredinu. Na zidovima te edukativno aktivacijske sobe su paneli s povijesnim informacijama o Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1960. Informacije sasvim dobro zadovoljavaju u zadnje vrijeme u hrvatskom društvu omiljenu uzrečicu: „Ako ne znaš šta je bilo“. Oni posjetitelji, kojima je tadašnja Jugoslavija tabula rasa, saznat će najvažnije, a onima, koji su živjeli u to vrijeme, i proživjeli ga, to je koristan podsjetnik.
*Riječ je o pet informativnih napisa: Jugoslavija pod njemačkom okupacijom, Oslobođenje Jugoslavije i uspostava Socijalističke Republike, Kultura i društvo pod Titom, Paviljoni za svjetske izložbe – međunarodna kulturna misija, Umjetničke izložbe – medij modernog doba. U četvrtak navečer u toj prostoriji nije manjkalo pažljivih čitatelja.
No vrata dahlemskog muzeja, okruženog tišinom grunewaldske šume, još se nisu ni zatvorila, a već je krenula političko-ideološka paljba na izložbu. Mi novinari volimo odlučivati kome ćemo dati prostor, a kome ne pa time brkamo novinarstvo s poslom kazališnog direktora. Umjesto da prikažemo obje strane, mi marginaliziramo drugu stranu dopuštajući joj samo simboličan glas. Takvo negativno uokvirivanje obilježje je propagande.
Napad je došao s omiljenog hrvatsko-dijasporskog portala iz Frankfurta na Majni, Fenix magazina. Izvjestitelj je ustvrdio da izložba veliča Tita i propalu Jugoslaviju. Objedu je prenio n1info.hr, a na kraju se u najtiražnijem dalmatinskom dnevniku moglo pročitati da je Titova skulptura uznemirila posjetitelje velike izložbe u Berlinu.
Upitala sam tvorca izložbe i ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Branka Franceschia, što on kaže na te salve.
„Portalu se ne čudim, pretpostavljao sam da je lik Tita crvena krpa za dio emigracije koja dalje od toga neće niti razmatrati izložbu, što je šteta. Optuženi smo za stavove koji nemaju poveznice s našim konceptom, proizvoljni su i lažni. Njihov osvrt nije kritika izložbe već ideološki pamflet. Osim izravnih ideologiziranih parola nema nikakvog sadržaja, niti pokušaja razmišljanja. Sreća da živimo u demokraciji, inače bismo se proveli kao u Titovom režimu. Šteta što balansirana povijesna priča neće doprijeti do nekih i baš zato se iz povijesti nikad ništa ne nauči. Ono što me iznenadilo jest da je Slobodna Dalmacija, bez da nas kontaktira i bez da provjeri navode, prenijela njihov tekst kao vijest i osvrt na izložbu. Katastrofalan dan za naše novinarstvo.“
……
Izložba „Ästhetik als politische Strategie“ (hrv.: Estetika kao politička strategija)
– Djela Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb –
20.3. – 21. 6. 2026.
Kunsthaus Dahlem, Käuzchensteig 12, 14195 Berlin-Zehlendorf
(U izložbeni prostor ulazi se kroz kafić.)
Od srijede do ponedjeljka: od 11 – 17 sati. Utorkom je muzej zatvoren.
Ulaznica košta 6 eura, s popustom 4 eura.
*JUGOSLAVIJA POD NJEMAČKOM OKUPACIJOM
Ujutro 6. travnja 1941. Hitlerova Njemačka napala je Jugoslaviju. Okidač je bio puč srpskih generala koji su svrgnuli vladu u znak prosvjeda protiv prisilnog pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. Jugoslavenska vojska kapitulirala je nakon nekoliko dana, kralj i vlada pobjegli su u progonstvo, a zemlja je podijeljena na okupacijske zone.
U Hrvatskoj i dijelovima Bosne i Hercegovine nominalno je osnovana „Nezavisna Država Hrvatska“. Adolf Hitler je fašističkom ustaškom pokretu predao vlast nad zemljom koju su okupirale njemačke i talijanske trupe. Ovaj pokret uspostavio je Führerovu državu po uzoru na nacistički režim i, po njemačkim naredbama, progonio i ubijao Židove, Rome, Srbe i političke protivnike, uključujući i hrvatske antifašiste. Gospodarstvo je sustavno usklađivano s njemačkim ratnim ciljevima, a deseci tisuća ljudi deportirani su u Reich kao prisilni radnici.
Već u ljeto 1941. na scenu su stupile dvije suparničke grupe otpora: komunistički partizani i nacionalistički srpski četnici. Iako su se obje skupine u početku zajedno borile protiv okupatora, ubrzo su se između ideoloških protivnika razvili uvjeti koji su nalikovali građanskom ratu. Četnici su, pod vodstvom pukovnika Dragoljuba-Draže Mihailovića, zalagali za monarhističku i etnički homogenu Veliku Srbiju. Nasuprot tome Josip Broz Tito i njegovi multinacionalni partizani propagirali su načelo „bratstva i jedinstva“ i težili su uspostavljanju socijalističke federalne države. Wehrmacht i operativne snage SS-a nemilosrdno su djelovali protiv obje skupine i civilnog stanovništva.
Nakon što je četnički vođa Mihailović prestao pružati otpor, pa čak i donekle surađivao s okupatorima, maršal Tito etablirao se kao jedini politički i vojni vođa opozicijskih snaga. Hrvatski strojar i sindikalist godinama je kao komunist sjedio u jugoslavenskim zatvorima, u Sovjetskom Savezu školovao se za funkcionara Komunističke partije i 1937. godine postao je generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i tako preuzeo njeno vodstvo. Sa svojom višenacionalnom „Narodnooslobodilačkom vojskom“ malo pomalo oslobađao je sve više dijelova okupiranog teritorija.
OSLOBOĐENJE JUGOSLAVIJE I USPOSTAVA SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE
Iako su Saveznici 1943. priznali komunističkog Tita kao saveznika, Staljin i zapadne sile nisu pružile značajniju vojnu pomoć. Partizani, čiji je broj do svibnja 1945. narastao na 800 000 muškaraca i žena svih nacionalnosti, ipak su uspjeli osloboditi Jugoslaviju unatoč velikim gubicima. Od samog početka, Tito je „Narodnooslobodilačku borbu“ smatrao pokretačkom snagom socijalističke revolucije. U studenom 1943. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) – svojevrsni partizanski parlament – odlučilo je Jugoslaviju nakon rata obnoviti kao socijalističku saveznu republiku ravnopravnih naroda. Kako bi to postigli, posljednjih mjeseci rata partizani su se sustavno borili protiv kolaboracionističkih trupa i antikomunističkih „bandi“.
Kada su u studenom 1945. održani prvi izbori, koje je teško smatrati slobodnima i poštenima, Titov „Narodni front“ osvojio je ogromnu većinu. 29. studenog 1945. parlament je proglasio Republiku. Jugoslavija je postala federacijom šest republika i dvjema autonomnim regijama (kasnije pokrajine).
Tito je bio personifikacija nove Jugoslavije. Njegov politički talent i karizmatična privlačnost, što su ju hvalili mnogi strani promatrači, uspostavili su legitimitet kojeg su priznavali široki slojevi društva, politička klasa i međunarodna zajednica. Tito je pravio majstorsku sliku o sebi slijedeći sva pravila modernog kulta ličnosti – kao hrabar, mudar, pravedan i nepogrešiv vođa. Kasnije je proglašen doživotnim predsjednikom.
Kako bi se smirila razjedinjena i rascijepljena zemlja, višenarodnu partizansku borbu predstavljalo se kao osnivački mit nove, ujedinjene Jugoslavije. Na domaćem planu Titov je položaj bio praktički neosporiv, jer je Jugoslaviju izvukao iz dominacije Istočnog bloka kojim su dominirali Sovjeti. Staljin je 1948. isključio Jugoslaviju iz Informbiroa (Informacioni biro komunističkih i radničkih partija – Kominform), a početkom 1949. Jugoslavija nije sudjelovala u osnivanju Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć. Staljin, vidjevši da je njegov utjecaj u jugoistočnoj Europi ugrožen, jugoslavenske komuniste proglasio je „devijantima“. Tito je pak reagirao čistkama komunista odanih Moskvi. Tisuće navodnih Staljinovih pristaša izbačeno je iz Partije ili internirano na preodgoj na zloglasnom Golom otoku.
KULTURA I DRUŠTVO POD TITOM
Isključenje iz Istočnog bloka otvorilo je jugoslavenskom režimu nove prostore za manevriranje. SAD su ponudile vojnu i ekonomsku pomoć kako bi Tita održali na vlasti. Ovaj je pak stvorio nove trgovinske odnose sa Zapadom i, nakon Staljinove smrti 1953., uspio je normalizirati odnose i s Moskvom. Odbio je pridružiti se bilo kojem od ta dva antagonistička bloka. Pedesetih godina 20. stoljeća Tito se, zajedno sa svojim egipatskim i indijskim kolegama, Gamalom Abdelom Nasserom i Jawaharlalom Nehruom, obvezao na “aktivnu miroljubivu koegzistenciju”. Godine 1961. u Beogradu je formalno osnovana organizacija nesvrstanih koji se pod jugoslavenskim vodstvom zalagao za dekolonizaciju, razoružanje i pravedan globalni ekonomski i komunikacijski poredak. Pokret nesvrstanih postao je temelj identiteta i stabilnosti višenacionalne države.
Nakon 1948. jugoslavenski komunisti sa svojim socijalističkim radničkim samoupravljanjem stvorili su jedinstveni oblik socijalizma Za razliku od Istočnog bloka, gdje su anonimna državna tijela kontrolirala poduzeća, demokratski izabrana radnička vijeća trebala su upravljati poduzećima i društvenim organizacijama. Brojnim reformama uvedeni su elementi tržišnog gospodarstva i omogućilo se privatno poduzetništvo. Za mnoge zapadne ljevičare jugoslavenski socijalizam bio je socijalizam „s ljudskim licem“, hvalili su ga i bio im je uzor.
Zahvaljujući iznimno povoljnoj globalnoj ekonomskoj klimi, Jugoslavija je nakon 1945. doživjela pravo ekonomsko čudo. Vodstvo je intenzivno radilo na socijalističkoj modernizaciji, ulažući velika sredstva u industriju, turizam i obrazovanje. Do sredine 1960-ih, bivša agrarna zemlja transformirala se u industrijsku državu. Sve više ljudi pronalazilo je posao u tvornicama, uslužnom sektoru i poslovima u gradu, dok je poljoprivreda gubila na važnosti. Gradovi su rasli, obrazovna razina i mobilnost su se povećavali, a žene su se sve više oslobađale patrijarhalnih rodnih uloga.
Rastući prosperitet omogućio je više potrošnje i slobodnog vremena, duboko mijenjajući način života i vrijednosti. Za razliku od Istočnog bloka, jugoslavenski sustav tolerirao je određeni stupanj pluralizma u književnosti, znanosti i umjetnosti. Dok je režim i dalje vladao tajnom policijom, provodio cenzuru tiska i izbacivao ljude s posla, dopuštao je drugačije mišljenje u određenim krugovima, kao na pr. na sveučilištima, akademijama i unutar vjerskih zajednica.
PAVILJONI ZA SVJETSKE IZLOŽBE – MEĐUNARODNA KULTURNA MISIJA
Za razliku od ostalih zemalja Istočnog bloka, vlada pod Titom promovirala je modernistički dizajnerski jezik u vizualnim umjetnostima i arhitekturi. Paviljoni na međunarodnim i svjetskim sajmovima, koji su impresionirali svojim inovativnim dizajnom i modernošću, postali su prepoznatljivi, smatralo ih se ikoničnima, specifičnima. Ti nastupi služili su ne samo za predstavljanje ekonomskih postignuća već i za dokumentiranje neovisnosti od Sovjetskog Saveza. Tako su nakon 1948. paviljoni postali arhitektonski izraz političkog pozicioniranja između Istoka i Zapada.
Prvim spomenikom ove vrste smatra se paviljon za Svjetski sajam u Trstu 1947., koji je projektirao Vjenceslav Richter u suradnji sa Zvonimirom Faistom. Taj je razvoj postao još očitiji 1949./50., kada je Jugoslavenska gospodarska komora angažirala Richtera, arhitekta Zvonimira Radića te umjetnike i dizajnere Ivana Picelja i Aleksandra Srneca da dizajniraju niz paviljona – uključujući one za Stockholm i Beč 1949. te za Stockholm, Hannover i Pariz 1950.
Ova je suradnja okupila mladu generaciju umjetnika za koje su arhitektura, umjetnost i dizajn bili neraskidivo povezani. Ta međuigra umjetničkih disciplina trebala je izraziti novu estetiku, daleko od reprezentacijskih zahtjeva socijalističkog realizma. Središnji je cilj bio suprotstaviti se i percipiranoj “zaostalosti Balkana” i promovirati kozmopolitski oblik socijalizma.
Napori tih umjetnika, arhitekata i dizajnera kulminirali su paviljonom na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. godine, koji je dobio posebnu nagradu Odbora EXPO-a. Izgrađen je od stakla i čelika, a strukturu su mu tako dizajnirali da je paviljon izgleda otvoreno i transparentno. Posebno velik prostor bio je posvećen suvremenoj, apstraktnoj umjetnosti.
UMJETNIČKE IZLOŽBE – MEDIJ MODERNOG DOBA
Rastuće javno priznanje apstraktne umjetnosti bilo je vidljivo već na izložbama početkom 1950-ih. Godine 1951. u Zagrebu je osnovana grupa EXAT 51 – udruženje umjetnika, arhitekata i dizajnera. Naziv je bio kratica za “Eksperimentalni studio” i godinu osnutka. U veljači 1953. grupa je u Zagrebu, u Hrvatskoj komori arhitekata, organizirala prvu izložbu apstraktne umjetnosti u zemljama Istočnog, socijalističkog bloka.
Iste te godine održana je i izložba „Doživljaj Amerike“ Ede Murtića koja je pridonijela većem interesu za apstrakciju. Godinu dana kasnije Moderna galerija u Rijeci organizirala je „Izložbeni salon 54“ i time je javnosti pokazala svoju prvu izložbu apstraktnih djela. Bio je to važan korak prema institucionalnom priznanju i legitimizaciji apstrakcije.